Paulo Coelho – Špijunka PDF Knjiga

 

Nekoliko minuta prije pet sali ujutro, skupina od osamnaest ljudi – uglavnom časnika francuske vojske – popela se na drugi kat Saint-Lazarea, ženskog zatvora u Parizu. Predvodio ih je tamničar kuji je bakljom palio svjetiljko, zastali su ispred ćelije broj 12.
Opatice su bile zadužene za nadzor. Sestra Leonide otvorila je vrata i zamolila nazočne da pričekaju vani, a ona se vratila unutra, kresnula žigicu o zid i upalila svjetiljku. Zatim je pozvala jednu od opatica da joj pomogne.
S velikom nježnošću i pažnjom, sestra Leonide obujmila je rukom usnulo tijelo koje je bilo uronilo u dubok san i činilo se kao potpuno neosjetljivo. Kada je žena otvorila oči, prema svjedočenju opatica, djelovala je kao da se prenula iz nekog spokojnog sna. Ostala je mirna čak i kad je saznala da joj je odbijena molba za pomilovanje koju je nedavno uputila predsjedniku Republike. Za nas će zauvijek ostati tajna je li pritom osjetila žalost ili olakšanje zbog toga što je svemu došao kraj.
Na znak sestre Leonide, otac Arbaux stupio je u ćeliju u pratnji kapetana Bouchardona i odvjetnika dr. Cluneta. Zatočenica je odvjetniku predala dugo pismo-oporuku koju je pisala čitav prethodni tjedan, kao i dvije smeđe kuverte s novinskim isječcima. Navukla je crne svilene čarape – što je u takvoj prilici djelovalo groteskno – nazula je cipele s potpeticama ukrašene svilenim vrpcama i digla se iz kreveta da bi s vješalice, smještene u jednom kutu ćelije, skinula dugačku bundu koja joj je dopirala do gležnjeva i čiji su rukavi i kragna bili obrubljeni nekom drugom vrstom životinjskoga krzna, vjerojatno lisičjeg.
Ogrnula ju je preko teškog svilenog kimona u kojem je spavala. Njezina crna kosa bila je raščupana; pažljivo ju je počešljala i vezala na potiljku. Potom je nataknula filcani šešir i zavezala ga ispod brade svilenom vrpcom da ga vjetar ne bi odnio kada se nade na otvorenom prostoru.
Lagano se sagnula da dohvati par crnih kožnih rukavica. Onda se nezainteresirano okrenula prema pridošlicama i kazala mirnim glasom:
– Spremna sam.

Svi izađoše iz ćelije zatvora Saint-Lazare i krenuše prema automobilu koji ih je već čekao s upaljenim motorom da ih odveze tamo gdje je već bio postrojen streljački vod.
Auto je jurio brže nego što je dopušteno ulicama još usnula grada, prema vojarni Vincennes, na čijem se mjestu nekada nalazila utvrda koju su Nijemci uništili 1870. godine. Dvadesetak minuta poslije automobil se zaustavio i svi su iz njega izašli.
Mata Hari izašla je posljednja.
Streljački vod već je bio postrojen. Činilo ga je dvanaest zuava. Na kraju voda stajao je časnik sa sabljom u ruci. Dok je otac Arbaux razgovarao s osuđenicom, stojeći između dviju opatica, jedan francuski vodnik prišao im je, predao bijeli povez jednoj od sestara i kazao:
– Molim vas, vežite joj oči.
– Je li to obavezno? – upita Mata Hari pogleda uprta u povez.
Odvjetnik Clunet upitno pogleda vodnika.
– Na vama je da odlučite, inače nije obavezno – odgovori on.
Nisu joj vezali ni ruke ni oči; promatrala je vojnike s prividnom mirnoćom dok su se svećenik, opatice i odvjetnik udaljavali od nje.
Zapovjedniku streljačkog voda, koji je pomno motrio na svoje vojnike da ne provjeravaju puške – jer uobičajeno je da u jednoj od njih bude manevarska municija, tako da svaki vojnik može tvrditi da nije ispalio smrtonosni hitac – kao da je već laknulo. Uskoro će sve biti gotovo.
– Puške na gotovs!
Svih dvanaest vojnika prisloniše puške na ramena. Ona je stajala nepomično kao kip. Časnik je zauzeo mjesto odakle ga svi vojnici mogu vidjeti i digao mač.
– Nišani!
Žena koja je stajala pred njima bila je i dalje hladna i spokojna, nije odavala nikakve znakove straha. Sablja se spustila, presijecajući zrak u luku.
– Pali!